
Vlastita očekivanja ili kako nas razočarenja mogu odvratiti od činjenja stvari koje volimo i koje nas raduju. Mi ljudi osim činjenja stvari koje mislimo da moramo, također činimo mnoge stvari za druge, za naše voljene, za širu zajednicu.Za sebe često ostavljamo onaj dio koji očekuje naknadu u vidu zahvalnosti, priznanja, poštovanja. To nam je potrebno, raduje nas i potiče da činimo i više. I to je posve u redu jer nema boljeg osjećaja nego kad vidimo i doživimo radost i zahvalnost na nečijem licu zbog onoga što smo mi učinili. Tad se osjećamo važni, sposobni i vrijedni.
Ipak, prečesto se događa da hvala i priznanje izostanu a nerijetko se pojave i neke kritike. Zbog neispunjenih očekivanja osjećamo se razočarani i demotivirani ili se pak još više uporno trudimo ne bi li dobili ono što mislimo da zaslužujemo. Tako se početni entuzijazam i dobra volja pretvore u odustajanje ili pojačani trud postane muka. Što znači gubitak na obje strane. Onaj kome smo dali ili učinili to ne cijeni, a mi nismo dobili ništa od onog zbog čega smo to činili: obostranu radost.
A što kad bi prestali raditi stvari da udovoljimo drugima? Što kad bi činili nešto samo zbog toga jer je to ono što nas veseli i s ljubavlju i radošću to činimo? Bez očekivanja zahvalnosti i priznanja. Samo zato da udovoljimo sebi jer nas to veseli. Zvuči sebično, zar ne? Samo tako izgleda.
Kao prvo prestao bi postojati uzrok neispunjenih očekivanja, razlog za razočarenje i jad, ne bi više mogli kukati i žaliti se, ne bi više bili žrtve i mučenici. Pronašli bi još veći užitak u nekim posve drugim stavovima o životu i ljudima. Tad bi mogli skuhati obrok s ljubavlju za svoje voljene jer možete i želite ih nahraniti, Mogli bi s radošću oprati posuđe jer volite čistu kuhinju, mogli bi odraditi uslugu kolegi ili kolegici s posla jer možete, znate, imate vremena i želite pomoći, mogli bi biti ljubazni prema prodavačici, poštaru ili bilo kojem službeniku jer i oni su ljudi i tko zna kroz koje nevolje oni prolaze, mogli bi ujutro sebi reći: gle, još jedan dan da činim stvari koje me raduju, baš me zanima što će to biti danas.
Možda se ono što radimo ne bi puno promjenilo ali promjenio bi se način na koji živimo. Promijenio bi se naš doživljaj života. Postoji velika opasnost da bi tad postali sretniji, ispunjeniji. Također postoji opasnost da bi bolje upoznali sebe, priznali se, voljeli i poštovali zbog onoga što jeste. Ne bi tražili prihvaćanje, priznanje i pohvale ni od koga drugog osim sebe. Jer, s kojim pravom tražimo priznanje od drugih ako mi sami to nemamo, ako mi sami sebe ne poštujemo i ne priznajemo.